ISTORIJA
Prema istorijskim podacima Piva je kao jedna od slovenskih župa bila u sastavu prve srpske države zajedno sa oblastima oko Tare i Lima koja se formirala u IX vijeku.
Piva kasnije ulazi u sastav Zetske države – u X vijeku. Od Nemanjina vremena pa sve do raspada Dušanovog carstva Piva je ponovo u sastavu srpske države, a zatim u sastavu države velmože Nikole Altomanovića, pa bosanskog kralja Tvrtka I, onda velmoža Sandalja Hranića i najzad Stjepana Vukčića-Kosače (Herceg Stjepan).
O zbivanjima na ovom području iz doba Hercega Stjepana sačuvalo se sve do sada niz interesantnih predanja i legendi. Sama prijestonica Hercega Stjepana bila je utvrđeni grad Soko u Pivi iznad Šćepan Polja. Osim ovoga on je u Pivi imao još jedan utvrđeni grad Tabangrad, iznad današnjeg sela Stabana.
Zidine Hercegovih gradova u Pivi, Sokola i Tabangrada, još odolijevaju vremenu. Osim toga uspomena na Hercega čuva se u nazivima nekih mjesta kao sto su Hercegova strana i Hercegovi vinogradi. Međutim ime Šćepan Polja nije nastalo po Hercegu Stjepanu, već se tako zvalo i prije njega po crkvi posvećenoj sv. Stjepanu.
Piva je u to doba predstavljala vrlo značajnu i u neku ruku središnu oblast jedne prostrane države koja je obuhvatala: Tođevac (lijevo od rijeke Sutjeske), Foču, Goražde, Prijepolje, Pljevlja, Nikšić, Kluč (kod Gacka), Trebinje, Klobuk, Blagaj (kod Mostara), Herceg Novi, Risan i mnoge druge oblasti i gradove. Zato je i saobraćaj kroz nju tada bio veoma živ. Dolazili su dubrovački i drugi primorski trgovci, donosili gradsku robu, a odgonili stoku, vosak i dr. Iz Pive se tada izvozila i ruda, vjerovatno ruda bakra, jer skorašnja istraživanja ukazuju na to da se na Šćepan Polju, oko Crkvica i Mratinja nalaze tragovi nekadašnjih rudarskih radova.
Za turskog vremena Piva je uživala dosta široku plemensku autonomiju i time se njen status bitno razlikovao od statusa ostalih plemena i krajeva pod Tucima. Piva je stalno imala svog vojvodu i seoske knezove koji su vršili skoro svu upravnu i sudsku vlast, a birao ih je narod na plemenskom odnosno na seoskim zborovima. Interesantno je da je ovakav izbor pivskih vojvoda potvrđivao posebnim ukazom sam turski sultan, što govori o visokom stepenu autonomije.
Pa i pored takvog statusa, Pivljani su vrlo često ustajali protiv turske vlasti. Prvi od većih ustanaka u ovim krajevima planuo je krajem XVI vijeka pod vođstvom vojvode Grdana. Poprište ovog ustanka pored Pive bio je i kraj oko Nikšića. Kasnije sredinom XVII vijeka, iz borbi protiv Turaka izrasta jedna od najvećih figura oslobodilačkog otpora u ovim krajevima, harambaša Bajo Nikolić – Pivljanin, koji 1685 godine gine na Vrtijeljci braneći Cetinje.
Najveći i posljednji ustanak protiv turske vlasti bio je 1875 godine (Nevesinjska pušk ). U ovom ustanku posebno se istakao Lazar Sočica, kasnije pivski vojvoda, koji je bio jedan od najviđenijih vođa ustanka. Ovaj je ustanak obuhvatio, pored čitave Hercegovine, i neoslobođene krajeve Crne Gore. Poslije ovih borbi, odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Piva ulazi u sastav Knjaževine Crne Gore.
Tokom Prvog svjetskog rata ponovo se tradicionalna privrženost Pivljana slobodi izražava u komitskim četovanjima protiv fašističke okupacije.
Tokom najdužeg perioda u staroj Jugoslaviji Piva je imala dvije opštine: župopivsku, sa sjedištem na Goransku i planinopivsku, sa sjedištem na Trsi.
U NOB-u od 1941-1945 godine Piva je bila poprište velikih bitaka, naročito 1943 godine, u danima pete neprijateljske ofanzive.
Tokom pete neprijateljske ofanzive 1943 godine, stanovništvo Pive bilo je izloženo zvjerskom teroru neprijateljske vojske, zloglasne njemačko-ustaške divizije „Princ Eugen”. Samo u mjestu Dola iznad sela Miljkovca Nijemci su odjednom pobili oko 400 ljudi, žena i djece.